Zakon o dopunama Zakona o izvršenju i obezbeđenju („Zakon o dopunama ZIO“) stupio je na snagu 31. oktobra 2025. godine i primenjuje se na sve izvršne postupke koji su pokrenuti nakon njegovog stupanja na snagu.

U obrazloženju predloga za donošenje Zakona o dopunama ZIO navedeno je da je razlog za donošenje dopuna zakona efikasnija zaštita prava na porodični život i porodični dom izvršnog dužnika i članova njegove porodice koji žive sa njim.

Istovremeno, dopunama su predviđena i ograničenja u primeni novih odredaba zakona, a u cilju sprečavanja zloupotreba koje bi bile upravljene na to da se osujeti namirenje potraživanja i ugroze prava izvršnih poverilaca.

Dopunama se dakle nastoji obezbediti ravnoteža između prava zajemčenih Ustavom RS i ratifikovanim međunarodnim ugovorima, pre svega Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Sa jedne strane „vage“ je pravo izvršnog poverioca na mirno uživanje imovine u smislu čl. 58 Ustava RS i čl. 1 Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa čl. 18 Ustava RS, a sa druge pravo izvršnog dužnika na porodični život i porodični dom u smislu čl. 40 Ustava RS i čl. 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. 

Nove odredbe 

Zakonom o dopunama ZIO predviđena je dopuna člana 55 ZIO, dodavanjem novog stava koji propisuje da predmet izvršenja radi namirenja novčanog potraživanja ne može biti jedina nepokretnost u isključivoj svojini izvršnog dužnika koja služi zadovoljenju njegovih stambenih potreba, pod uslovima propisanim ovim zakonom.

Zakon o dopunama ZIO dalje predviđa i nove članove kojima se dodatno uređuju:

  • uslovi pod kojima nepokretnost ne može biti predmet izvršenja – član 151b;
  • dužnosti suda pri odlučivanju o predlogu za izvršenje – član 151v;
  • dužnosti suda i javnog izvršitelja u toku sprovođenja izvršenja – član 151g; kao i
  • uslovi pod kojima nepokretnost iz člana 151b može biti predmet izvršenja – član 151d.

Pet uslova koji kumulativno moraju biti ispunjeni da nepokretnost ne bi mogla biti predmet izvršenja radi namirenja novčanog potraživanja (član 151b)

  1. U pitanju je jedina nepokretnost izvršnog dužnika.
  2. Radi se o nepokretnosti u kojoj izvršni dužnik ima prebivalište najmanje pet godina.
  3. Površina nepokretnosti je do 60 m2.
  4. Glavnica potraživanja ne prelazi polovinu tržišne vrednosti nepokretnosti.
  5. Izvršni dužnik u periodu od tri godine pre dana podnošenja predloga za izvršenje nije prodao ili poklonio drugu nepokretnost ili se odrekao prava na nasleđivanje nepokretne imovine ili zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju.

Tri slučaja u kojima nepokretnost može biti predmet izvršenja iako je ispunjeno svih pet uslova iz člana 151b

  1. Izvršni dužnik je u formi javne ili po zakonu overene izjave dao saglasnost da se sprovede izvršenje na nepokretnosti.
  2. Na nepokretnosti je upisana izvršna vansudska hipoteka. 
  3. Potraživanje koje se namiruje proisteklo je iz krivičnog dela ili zakonskog izdržavanja ili iz naknade štete zbog narušenja zdravlja ili iz novčane rente zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad ili iz novčane rente za izdržavanje koje je izgubljeno usled smrti dužnika izdržavanja. 

Već postojeća zaštita jedine nepokretnosti

Određena zaštita prava na porodični život i porodični dom izvršnog dužnika postojala je i ranije posebnom odredbom iz člana 394 stav 2. ZIO.

Navedena odredba propisuje da jedina nepokretnost u vlasništvu izvršnog dužnika koji je fizičko lice ne može biti predmet izvršenja ukoliko vrednost potraživanja ne prelazi iznos od 5.000 evra. Dakle, ova odredba štiti izvršnog dužnika od gubitka bilo koje nepokretnosti koja je u njegovom vlasništvu (bez obzira na njenu vrednost i da li izvrsni dužnik u njoj stanuje), pod uslovom da je to njegova jedina nepokretnosti.

Ova odredba, dakle, pre svega štiti načelo srazmere i pravičnost u postupku namirenja, kako ne bi došlo do prodaje nepokretnosti izvršnog dužnika radi namirenja potraživanja relativno male vrednosti, koja se po pravilu mogu namiriti i iz drugih predmeta (sredstava na računu, zarada, penzija, pokretnih stvari…). Dopunama ZIO nije dirano u ovu odredbu, što znači da u slučaju namirenja potraživanja čija je vrednost do 5.000 evra, jedina nepokretnost izvršnog dužnika ne može biti predmet izvršenja – ona ostaje van domašaja izvršnog postupka. 

Zaključak 

Intencija zakonodavca iza dopuna ZIO jeste jačanje zaštite prava na porodični život i porodični dom izvršnog dužnika, ali ova zaštita nije i ne može biti apsolutna. Strogo propisani uslovi za primenu novih odredbi, kao i široko postavljeni izuzeci, ukazuju na to da će se njihova primena u praksi odnositi samo na specifične slučajeve u kojima je dodatna zaštita osnovnih prava dužnika i članova njegove porodice zaista neophodna, i to bez većeg uticaja na položaj izvršnih poverilaca u celini i stabilnost tržišta stambenih kredita.

Iako u stručnoj javnosti postoje različita mišljenja o tome da li je izabrano normativno rešenje najoptimalnije, većina autora smatra da su izmene ZIO opravdane i da predstavljaju potreban korektiv – naročito u ekonomski ranjivim društvima, gde gubitak jedinog doma može imati nesrazmerno teške posledice po dužnika i njegovu porodicu.